Didaktički pamflet otvorena kraja

Kad na kazališnoj pozornici vidite močvarnu baru punu vode, odmah vam je jasno da će ta voda igrati važnu ulogu u predstavi. Za predstavu Plodna voda, premijerno postavljenu u petak 9. prosinca u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, s obzirom na temu možda malo odveć očit motiv, ali svakako prilično eksploatiran – prvo uranjanje događa se već u prvim minutama. Do kraja komada u vodu će zagaziti, u nju se bacati, promatrati je i dodirivati s tjeskobom, iščekivanjem, nadom ili gnušanjem, prskati u bijesu ili se ritualno u njoj prati popriličan broj njegovih protagonista, kojih nije malo.

Tekst za koji je Marina Vujčić 2020. nagrađena prvom nagradom Marin Držić za najbolji dramski tekst ima čak devetnaest likova i ambiciozan obuhvat: pričom o trima ženama i njihovim različitim odnosima prema majčinstvu – i uz to povezanim različitim stupnjevima i vrstama nesloboda – ispričati veliku priču o našem svijetu danas, svijetu jačanja totalitarizama, netolerancije, nasilja i podjarmljivanja. Vujčić se kritički osvrće na taj svijet kroz distopijsku priču o društvu kojemu je jedini cilj produžetak vrste, ukazujući na i dalje podčinjenu poziciju žena pod utjecajem konzervativnih pronatalitetnih demografskih politika države i Crkve, na čelu s muškarcima u pozicijama moći.

Plodna voda uspjela je predstava, no teško je reći je li i dobra / Snimila MARA BRATOŠ

Autorica se pritom ne želi svesti na feminističku kritiku uloge muškog spola u perpetuiranju te, jedne od najvećih povijesnih nejednakosti. Zato svakoj svojoj junakinji pridružuje po jednoga muškarca, pazeći da svakoj ženskoj poziciji pridoda i onu drugu, mušku stranu. Redateljica Nenni Delmestre iskoristila je univerzalnost teme i odlučila iz teksta izbaciti sve referencije na dnevne aktualnosti, što je svakako dobra ideja, iako je moguće da je upravo to likovima oduzelo kolorit i dubinu, ostavivši samo ljušture klišejiziranih tipova, pa se predstava u cjelini doima kao didaktički pamflet o vjekovnoj ženskoj muci koja upravo proživljava svojevrsni krizni vrhunac iako, zapravo, bez ikakva razrješenja – inkonkluzivan svršetak ne ostavlja previše dvojbe oko toga da je riječ o problematici otvorena kraja.

Polazišna je tema, dakle, majčinstvo, koje se propituje i kao sredstvo sužanjstva, ali i kao izvor sreće i ispunjenosti, pri čemu je nemoguće dokraja utvrditi gdje jedno prestaje, a drugo počinje, u kakvu su međuzavisnom odnosu to dvoje, i da li prvo isključuje drugo. Nemoguće je pronaći odgovor na pitanje da li se žena koja se osjeća neispunjeno bez djeteta tako osjeća zato što joj je od rođenja usađeno da je to jedini način na koji se žena može u potpunosti ostvariti ili zato što eto baš jako želi djecu. Jedno je sigurno: zato što ima maternicu, žena je – zavjerom prirode, muške dominacije, spletom povijesnih okolnosti ili kombinacijom raznih faktora, nemoguće je reći – umjesto na pijedestal civilizacije dospjela u njezin kavez, gdje se nalazi i danas: društvena očekivanja da rodi i time ispuni svoju funkciju, ili obavezu, podrazumijevaju da nema vlast nad svojim tijelom, pa tako ni nad svojim životom.

Postavivši anamnezu jedne od najakutnijih bolesti čovječanstva, Marina Vujčić protagoniste je odlučila smjestiti u bajkovito odmaralište u izoliranom močvarnom predjelu, gdje je trajno stanje zatočenosti simbolizirano nemogućnošću odlaska – riječ je, naime, o svojevrsnom hibridu klinike za održavanje trudnoće i doma za držanje pod nadzorom prokreativno upitnih ljudskih jedinki: problematične trudnoće, žene koje žele pobaciti i one koje žele začeti umjetnom oplodnjom, sve su tu zajedno, i ostat će tu sve dok svaki plod ne bude na dobru putu da izađe na ovaj svijet.

Predstava se od početka poigrava gledateljima – trebat će neko vrijeme da shvatimo tko su svi ti ljudi, gdje se nalaze i u kakvim su međuodnosima, kao i to da je zapravo riječ o satiričnoj fantaziji, u kojoj tri glavne protagonistkinje i njihova tri muška pandana nešto više od sat i pol vode demagošku raspravu o pravu žene na odlučivanje. Pritom je jedina buntovnica među njima Nora (Jadranka Đokić) prikazana pomalo ekstremno, u čemu se skriva ključna ironija drame, jer Nora jedina iznosi potpuno smislene, racionalne stavove osobe koja kritički propituje sebe i svijet oko sebe, i koja razmišlja o individualnoj odgovornosti pri donošenju životnih odluka. No teško će se s njezinim stavovima složiti netko tko nije radikalna feministkinja ili potpuno osviještena žena. Njezin je antipod Eva (Ana Begić), koja je toliko opsjednuta začećem da gubi iz vida sve ostalo, a kao protuteža njima dvjema ubačena je i jedna sasvim mlada djevojka Flora (Luca Anić), u visokom stupnju trudnoće, taokinja manipulativnog odnosa s nasilnim partnerom.

Plodna voda uspjela je predstava, no teško je reći je li i dobra. Vizualno je solidno oblikovana, glumački je ansambl jak, središnja je tema definitivno nešto na čemu valja iznova neprekidno ustrajavati. Tekst je ambiciozno zamišljen, no previše je nepotrebnih distrakcija koje lome simplificirane dramske zaplete pa ono što ostaje odveć podsjeća na pedagošku lekciju o močvarnome stanju našega svijeta prošaranu proplamsajima sugestivnih elemenata koji bi nam trebali nešto značiti, ali nam ne znače ništa.